Nakon devedeset dana nadljudskog otpora jugo-vojsci i paravojnim četničkim formacijama Vukovar je 18. studenoga 1991. okupiran.

Više od 90 posto zgrada uništeno je ili porušeno do temelja. Kao nijemi svjedoci strašnoga rata nad gradom dominiraju uništeni silos, vodotoranj,
ostaci crkve, baroknih palača. Agresor slama posljednji otpor u Lušcu i Borovu Naselju. Većina branitelja više i nema streljiva.
Tri mjeseca cijeli je grad proveo u podrumima, skloništima, čak 56 dana nisu imali struje, vode i telefonskih veza sa svijetom. Nedostaje i hrane. U gradu više nema ni zgrada, ni kuća niti skloništa. Ima tek na stotine novih grobova, šačica preživjelih boraca i već legendarnih živih i palih heroja poput Blage Zadre, Siniše Glavaševića, Mladog i Starog Jastreba.




Nakon okupacije u gradu počinje neviđeni teror. Jugoslavenska vojska i četnici koje predvode zločinci - major Šljivančanin i Miroslav Radić - odvode u nepoznatom smjeru branitelje, djecu, civile. Nije pošteđeno ni 12 djelatnika vukovarske bolnice i 261 ranjenik. Sudbina mnogih od njih još je i danas nepoznata, a masovne grobnice na Ovčari, vukovarskom Novom groblju i na drugim lokacijama govore o strašnoj sudbini četničkih zarobljenika.
Napad na grad i luku na ušću Vuke u Dunav počeo je tri mjeseca prije. Najelitnije motorizirane jedinice jugoslavenske vojske opkolile su grad s oko 600 tenkova i s oko 50 tisuća dobro naoružanih vojnika.
Vukovar brani ukupno 2000 pripadnika policije, Zbora narodne garde i dragovoljaca. Vojni analitičari pretpostavljali su kako Vukovar može izdržati naviše tri dana, no Vukovarci ne misle tako. Održali su se tri mjeseca i zadali jugo-četničkim snagama neviđene gubitke. Uništili su ukupno 500 srpskih oklopnih vozila, od čega čak 200 tenkova. Oboreno je 25 borbenih zrakoplova. Broj ubijenih neprijatelja procjenjuje se na 10 do 15 tisuća, a ranjenih je dvostruko više.
Iako je zauzela Vukovar, materijalno i psihološki srpska je vojska posve oslabljena. Ona više nije sposobna za veće napade na druge hrvatske gradove. Istodobno, dugotrajno vezivanje jakih okupatorskih snaga stvorilo je prostor i vrijeme za organiziranje Hrvatske vojske. Zbog toga je obrana Vukovara postala simbol Hrvatskog otpora, a vukovarske žrtve temelj su hrvatske slobode.





Nekoliko godina poslije, nakon munjevitih akcija Bljesak i Oluja kojima je oslobođen najveći dio Hrvatske, Erdutskim je sporazumom dogovorena mirna reintegracija zapadnog Srijema i Baranje. U siječnju 1998. završen je mandat UN-a i Hrvatska je preuzela nadzor nad svojim granicama na Dunavu.
Vukovar se počeo obnavljati, a u znak sjećanja na herojsku borbu i žrtve 18. studenoga Hrvatski je sabor proglasio Danom sjećanja na Vukovar.

Šta reći na Vukovar ?? Sve je već rečeno, sve viđeno, sve se zna, samo ona ĐUBRAD od četnika i Europske unije se pravi blesava...kao, nemaju oni pojma tko je kriv ...

NIKAD ZABORAVITI, NIKAD OPROSTITI...

Svi Vi koji želite odat počast poginulim hrvatskim braniteljima ne samo u Vukovaru, nego na svim bojištima, kao i odati počast žrtvama vukovarske tragedije, možete to pristojno učiniti i preko interneta, na sljedećoj stranici:

www.spomenik.net

Old school svaka čast na postavljenom topicu.

Nema zaborava,nema oprosta

Na današnji dan srbi su počinili i pokolj u Škabrnji...
Oko 7.30 sati u ponedjeljak, 18. studenoga 1991., započela je žestoka paljba po Škabrnji. Žene, djeca i starci pohitali su u podrume. Zadar, koji je toga jutra malo predahnuo nakon sedmodnevnih rušilačkih avionskih pohoda na grad, probudile su jake detonacije iz zaleđa.

Kilometrima uokolo osjećalo se podrhtavanje tla u Ravnim kotarima. Nije prošlo ni sat-dva, a gradom se proširila strašna vijest: Pala je Škabrnja. Istoga su dana do Zadra uspjeli doći rijetki preživjeli, prestravljeni Škabrnjani, i ispričali priču Škabrnje...

Postrojbe bivše JNA, zajedno s pripadnicima vojnih i paravojnih srpskih odmetničkih postrojbi, ušli su toga ponedjeljka u selo. Potpuno su uništili stambene, sakralne i gospodarske objekte Škabrnje, jednoga od najbogatijih sela Ravnih kotara. Nakon toga su krenuli u "pohod" na žene, djecu i starce, koji su se skrivali u podrumima. Skriveni Škabrnjani nisu pružali nikakav otpor, no to ubojice nije spriječilo u njihovu naumu. Počelo je ubijanje u kojemu su samo prvi dan poginula 43 civila. Ubijani su iz neposredne blizine hicima iz vatrenog oružja, ali i tupim predmetima, udarcima po glavi i hladnim oružjem. Neki su pred smrt mučeni i masakrirani. Neki su pregaženi tenkom. Poginulo je 85 Škabrnjana, što je velika žrtva za pitomo ravnokotarsko mjesto. Škabrnja je tada potpuno spaljena i uništena, a obnovljena je uglavnom do dvije tisućite godine.

Škabrnja je doživjela uskrsnuće nakon svoje najtužnije noći i križnog puta 18. studenoga 1991. godine. Bila je pribijena na križ, ali je i dočekala svjetlo novoga života. Oslobođena i obnovljena, nosi u svojome sječanju uspomenu na žrtvu koju je dala za slobodnu Hrvatsku. Žrtvu koju je dala u najtežim trenutcima, opkoljena, sama... kao što je u to vrijeme stradanja bila sama i cijela Hrvatska pred licem svijeta. Istoga dana, kad su u Vukovar ulazile horde suvremenih barbara, prema Škabrnji su rulali srpski tenkovi, tridesetak oklopnih vozila pokrenutih iz dva smjera, Biljana i Zemunika Gornjeg. Srbi su bez ikakva povoda napali svoje mirne hrvatske susjede...

Branitelji se spominju tih ratnih dana, prvih srpskih topničkih napada početkom listopada 1991. godine, prvih mjesnih straža i ustroja samostalnog bataljuna Škabrnja. Kad je počeo taj odsudni napad na selo, na samom ulazu uništili su jedan srpski transporter i tenk, ali je Škabrnja bila u nemogućoj poziciji, opkoljena sa svih strana. Srbi su zatvorili sve izlaze i asfaltirane ceste, a ostavili su otvorenim samo jedan poljski put prema Prkosu. Nakon topničke pripreme i približavanja tenkova kućama u Škabrnji, stigli su lokalni četnici u zaselak Ambar gdje su u podrumima zatekli Škabrnjane. Tu su izvršili najstrašniji i najmasovniji pokolj, da bi nakon toga ušli u samo središte Škabrnje, i odveli dio mještana u zatočeništvo. Nad Škabrnjom se tada spustilo olovno nebo. Branitelji, brojčano slabiji od neprijatelja, sa slabim naoružanjem, gotovo bez protuoklopnih sredstava, nisu mogli obraniti selo. Prvog dana poginulo je petnaest branitelja i pobijeno je četrdeset tri škabrnjskih civila, da bi pokolji i progoni bili nastavljeni i idućeg dana, 19. studenoga 1991. godine. Zadar i danas pamti crne vreče s mrtvim tijelima koje su dopremljene pred Odjel patologije Zadarske opće bolnice. Trebalo je identificirati majku, oca, sestru, strica, baku...

Neka je vječna Slava i Hvala Svima koji su položili živote za slobodu Hrvatske!!

vukovarci, škabrnjani i njihovi branitelji.. počivali u miru

oprostiti...ali nikada zaboraviti!!